Povijest
Ban Petar Keglević
Keglevići od Bužina - stara hrvatska plemićka obitelj nosi pridjevak od Bužina jer su u vrijeme prije kupnje Kostelgrada imali sjedište u gradu Bužinu pored Bihaća. Daljnje porijeklo vode od Budislava Prkalja; djedovina im je u dolini rijeke Zrmanje sa sjedištem u Kegel - gradu otkud je i nastalo njihovo plemićko ime. Po nekim izvorima njihovo najdalje porijeklo je albansko. Petar II. Keglević, rodonačelnik zagorskih Keglevića rodio se između 1476. i 1479. godine.
Najveću čast postigao je kao hrvatski ban(1537-1542), a uz to je obnašao i brojne druge službe i počasti. Istakao se u borbama protiv Turaka. Stekao je mnoga imanja diljem kraljevine, a osobito u Zagorju. Ponekad je to stjecanje u bilo u najmanju ruku sporno pa je navukao na sebe bijes moćnika, čak i srdžbu kralja Ferdinanda na čiju je stranu u prethodnom vremenu inače stali. Unatoč svim usponima i padovima obitelj obitelj je sačuvala sjedište u Kostelgradu gdje je Petar II. i umro 1554. godine te je sahranjen u župnoj crkvi u Pregradi. O tome svedoči nadgrobna ploča s figurama i imenima članova njegove obitelji. Budući da je sahranjen u pregradskoj crkvi, zaključuje se da je bio i njen patron.
Plemićka obitelj Keglević
Iza njega je ostala mnogoljudna obitelj, ali se kao nasljednici pojavljuju samo dva sina, Šimun i Matej. Matej je umro bez potomstva pa je imanje nasljedio Šimun. Moć su stjecali u ratovima, ženidbama i političkim djelovanjem. Isticali su se donacijama i patronatom nad crkvama i samostanima. Naročito je široku ruke bio Franjo Keglević koji nije imao direktnih potomaka. Oporučno je odredio da bude pokopan u pregradskoj crkvi u grobnici svojih predaka.
Slljednik loze Keglevića je Franjin nećak Petar(rođen 1603. g.). Nastavio je obiteljsku tradiciju u vojnoj službi gdje se istakao kao vrstan strateg. Također je iza sebe ostavio pisani trag, ljetopis u kojem opisuje svoju obitelj i događaje do šireg značaja u vremenu pd 1599-1661. godine. U njegovo vrijeme pada i preseljenje obiteljskog gnjezda u dvorac Goricu; uz nju sagradili su dvorce Bežanec i Dobravu. Kostelsko - pregradski odvjetak obitelji Keglević nestaje prodajom dvorca i dobra Gorica 1883. godine, odnosno nešto kasnije, smrću posljednjeg muškog člana obitelji Oskara Keglevića.
Temelj Keglevićeve straže Kostel
Uskrsno pucanje iz "pištole" pod Kostelom najdublje je vidljivim i nevidljivim niFma povezano uz vjerski život Župe sv. Mirka. Blagdan Uskrsa koji nam jezikom vjere govori o Kristovom uskrsnuću i neprekinutom trajanju Života, ne slučajno, pada u vrijeme oživljavanja sve prirode. To je vrijeme kad prestaje prividno mrtvilo i započinje novi život, a znake novoga života Kosteljanci radosno pozdravljaju pucanjem iz "pištola".
Tradicija današnjeg pucanje iz "pištola" povezuje se s pojavom grofova Keglevića u Kostelu. 1523. g. Juraj Brandenburški prodao je Petru Kegieviću od Bužina grad i posjed Kostel za 13,000 forinF i otad je on postao glavno sjedište velikaške obitelji Keglević za više stoljeća. Petar Keglević držao je u gradu posadu oboružanu "pištolama'' pomoću koje je nadzirao ceste koje vode u susjednu Štajersku. U čast Uskrsnuća Isusa Petar Keglević slao je naoružanu stražu da u noći s Velike subote na Uskrs čuvaju grob Isusa Krista, te se ujutro poizlasku iz Crkve pucnjevima iz pištola slavilo Uskrsnuće. Dakako to nije bila jedina temeljna zadaća
“Keglevićeve straže”. Ono što se isto tako isFče u odnosu na druge dijelove tadašnjeg feudalizma jest da pripadnici straže nisu bili kmetovi koji su plaćali porezi, već su Kosteljani i Kosteljanke bili slobodni ljudi što je bio priličan presedan.
Uz grofove Kegleviće vezana je i dogodovšFna koju je opisao Stjepan Belošević u svom Ljetopisu, a govori o Tomašu Kegleviću, i ponovo o "pištolama": "Tomaš Keglević, moćni grabežljivi vitez sa svojim vjernim podanicima bio je gotovo strah i trepet naročito njemačkim, štajerskim i korutanskim trgovcima. Zbog mnogih opetovanih po njemu izvedenih nasilja bje Tomaš na tužbu Nijemaca, Štajeraca i Korutanaca pozvan austrijskom caru Leopoldu I. ad audiendum verbum regium (na kraljevsko saslušanje). Opamećen tragičnim udesom koji zadesi dana 30. travnja 1670. g. hrvatskog bana Petra grofa Zrinskog i njegova svaka Krstu kneza Frankopana u Wiener-Neustadtu, zaputi se taj Tomaš sa stotinu i pedeset svojih odanih muževa na
konjima iz Zagorja u Laxenburg kraj Beča, gdje je tada slučajno car Leopold I. boravio. Dojezdivši u Laxenburg sa svojimi do zubih naoružanim Ijudima siđe sa svog vranca i reče: "Deca, ja idem sad pred cara, nu ako se za dvije ure ne bi povratio, onda znadete što vam valja učiniti." Svi odgovoriše
jednoglasno:"Razmemo". Tomaš se uputi u carski dvor te bude pušten u veliku dvoranu za primanje. U carskom gradu Laxenburgu nastala je prava panika, opazivši ovu stotinu i pedeset oboružanih Hrvata na čelu s poznatim vitezom Tomašem grofom Keglevićem, Ijudeskarom, a dvorska straža bila je neznatna. Nakon čekanja od nekoliko časova otvore se mala vrata, a u dvoranu uđe niski čovječuljak, car Leopold I. Opazivši tog deliju pred sobom, stane pred vratašca te mu prozbori doslovce:"Geh er und bessere er sich'' (Neka on ide i neka se popravi), okrene se žurno te zalupi vratašca, koja su odmah s unutarnje strane zaključana. Tomaš Keglević vrati se u dvorište pak reče svojim Ijudima: "Deca, sada ćemo se mirno vratiti kući." Tako se svrši taj "audiendum verbum regium".